utorak, 24. studenoga 2015.

Firewall

Some photos from my latest exhibition - painting action "Firewall", held in Lamparna gallery, Labin, 21.11.-18.12. 2015. Most of the exhibited paintings were made during the one week before the opening. This project is sort of an exploration of the painting process and it's changing during the intense work in the short period of time.








srijeda, 16. rujna 2015.

The sea without anything added (for now)

What I've been doing for the last five days on Art colony Paradiso, island of Rab. I've always wanted to make a few paintings of sea so I finally found a place and time to do it. Probably it's gonna continue in my studio on some more paintings.





srijeda, 22. srpnja 2015.

Vrijeme prijelaza

Slike koje do sada nisam objavljivao,  niti ih na neki drugi način pokazao javnosti. Započeo sam ih kao dio nove serije i radio na njima prva četiri mjeseca 2015. dok ih nisam smatrao dovršenima. Nakon nekog vremena napokon sam započeo slikati treću, sliku koju sam od početka imao u planu, da bih nakon nekoliko dana shvatio da to nije to, da ne mogu nastaviti s njima i da ideje koje mi se sada razvijaju ni na koji način ne mogu biti povezae s ovim slikama. Shodno tome, vjerovatno mi neće poslužiti za neku skorašnju izložbu, osim ako to bude izložba od dvije slike. Nakon početnog premišljanja što dalje, kako da se iskupim za utrošenu trećinu godine na nešto što nema (trenutno) budućnosti odlučio sam ove dvije slike ostaviti po strani da čekaju svoju priliku (da možda osjetim potrebu da im stvorim društvo ili dobijem dobru ideju kako ih za nešto drugo iskoristiti) a u međuvremenu ih pokazati ovim putem, jer bez obzira na sve, ovo je(meni, subjektivno/objektivno) najbolje što sam naslikao do sada.
Mjesto prelaska, 145x220 cm

U nastojanju, 210x115 cm

nedjelja, 3. svibnja 2015.

Što se događa na površini?

Otvorenje izložbe je prošlo bez poteškoća. Posjećenost- iznenađujuće zadovoljavajuća, sve u svemu niišta manje nego bih poželio. Hvala svima koji su došli na otvorenje, na postavljanje, i koji će još doći do 13. 05.- dana do kojeg će biti otvorena. Hvala i svima koji posjećuju ovu stranicu. Na poslijetku, hvalai svima koji su sudjelovali u organizaciji i omogućili da se sve što kvalitetnije izvede.. Tom prigodom evo nekoliko fotki postava i predgovor izložbi.



Što se događa na površini?

Radovi Radovana Kunića djeluju realistično, a da se istovremeno poigravaju s dojmom realizma. Padanje na testu zbilje ionako je dio suvremene vjetrometine, globalno umrežene i povezane, i nemalo otuđujuće. Zamor je zajamčen, a povremeni predah i odmak od dnevne strke mogao bi se dohvatiti u umjetnosti i njenom najčešćem mjestu ukazanja – izložbenom prostoru.
Nailazimo na živuće modele, mahom Kunićeve znance i prijatelje, uprizorene u punoj veličini, ali u plitkom i naherenom prostoru djelomice otkivenih interijera. Portretirani izgledaju niti sasvim opušteno, niti očito usiljeno. Kao da su podjednako i stvarni i utvarni. Ukupan dojam začudnosti potencira levitirajuća poza pojedinih likova, koji su prikazani naoko oslobođeni gravitacijske neminovnosti, u opreci međutim s logikom okruženja, npr. glomaznog pozadinskog zida ili nakošene podnice koja curi van granica slike, prema prostoru naših promatračkih tijela. Preuzimajući ulogu slikara – redatelja u igrokazu rubno mogućih situacija, Kunić nam ne pripušta komfornu poziciju voajera izniklih unutar digitalne ere čije krajnje konzekvence naslućujemo u distopijskoj viziji Jeana Baudrillarda, Slika čovjeka koji sjedi i promatra, u danu štrajka, ekran svog praznog televizora, vrijedit će jednoga dana kao jedna od najljepših slika antropologije 20. stoljeća.

Izmicanje hijerarhijskim kodovima i pravilima okulocentrične perspektive koja računa s nepomičnim promatračem i pouzdanosti vidljivog, u dosluhu je s izborom naslikanih predmeta koji bi u zbiljskom rangiranju stvari teško bili združeni. Blještavi je spektakl pogašen. Izložen je poneki dekorativni predmet, kakva pohabana utenzilija ili zastarjeli objekt, a učestalo utikači, prekidači, pripadajući kablovi i rasvjetna tijela – uvriježeno zametnuti i prikriveni detalji svakodnevice, bez kojih bi pak dnevno funkcioniranje bilo jedvice zamislivo. Združivanje nalikuje principima jogunastim, kako su to voljeli nadrealisti, preciznim i pothlađene manire, kako su to htjeli novi objektivci. Na skliskom pragu stvarnog i zamišljenog, uobičajenog i ekscentričnog, njihovih kako zavodljivih, tako i nelagodnih sastavnica, nestrpljivost današnjeg pogleda stavljena je na kušnju. Podsmijeh pritom ide u smjeru vrijednosnih hijerarhija koje pothranjuju elitizam potrebe za odvajanjem jedne stvari od druge, održavajući ekskluzivnost reprezentativnih mjesta nad onim zabačenim ili preskočenim.

Što se događa na površini?, kao prvi zaokruženi ciklus mladog autora, pretresa pojmove gledanja i viđenja, skrivanja i pokazivanja, odnosa Prvih i Drugih, uz sugestiju da slika ...ne postoji u smislu ravne površine prekrivene bojom, već se pojavljuje u kontekstu značenja riječi imagoImago, nadalje, upućuje na imaginarno, a vidljivi prizor briše granicu shodno kojoj ono stvarno postoji u binarnoj opoziciji spram imaginarnog. (Leonida Kovač). Začudnim pojedinostima, rebusoidnim prizorima, često razrađenim po principu slike u slici, umjetnik klizi kroz precizne žanrovske definicije, između portreta, ambijenta i mrtve prirode. Jezikom umjetnosti protusloveći opresivnom karakteru granica. Na suptilan i neizravan način, bez deklarativne, a kamoli moralizirajuće poante, otvara pitanja o gostoljubivosti, dinamici uključivanja i isključivanja te neizvjesnosti suvremenih prostora.

Zajednički nazivnik slika nerijetko pronalazimo u mjestu radnje koje donekle nosi crte umjetnikova ateljea, a kao sklepani ambijent jedne dvorišne prizemnice svakako ne uživa status poželjnoga prostora. Prije je riječ o liminalnoj zoni između ovdje i tamo, koja je možda tranzitna, možda spremišna, negdje na pola puta između čekaonice i kakva podruma. Može podsjetiti na (post)tranzicijske prostore čije zakutke ne bi rado izabrali za odredišne destinacije, a niti u njima voljko pozirali. Njihova je nepovlaštenost i nezavidna otegnutost zbivanja naglašena temporalnim modusom čekanja koje u jeku prevladavajućeg svjetonazora brzine i sveopće učinkovitosti postaje nešto poput neželjene poputnine suvremenih formi života. Kako ističe Harold Schweizer, Ljude koji čekaju, obično svrstavamo na gubitničku stranu. (...) Neobični smo kada se zadržavamo ili odugovlačimo. Nismo neobični (odnosno smatrani smo normalnima) kada žurimo. Uspjeh i moć vezuju se uz one koji su neprestano okupirani i u gužvi. Moderna su društva razvila prilično lukrativnu industriju kako bi posvuda ljudima ponudila mogućnosti nijekanja čekanja, posredstvom raznolikih distrakcija kojima čekanje može biti zaboravljeno... Nasuprot probitačnoj, zato ništa manje upitnoj ikonografiji obilja i luksuza, ovdje se susrećemo s običnim pa i beznačajnim pojavama koje olako skliznu iz vidnog polja, istisnute u pozadinu osjetilnog svijeta. Pritom je strpljivost podvučena kao protuteža žurbi, kao potreban oslonac da bi se pokrenulo promišljanje o vlastitom identitetu, proizlazećim maskama i licima te o njihovom funkcioniranju koje je povodljive, a istodobno prevrtljive građe.
Humornim zahvatima parirajući ravnodušnom ili smrknutom pogledu suvremenika, umjetnik svakodnevni materijal izbacuje iz uobičajeno monotone vizure, aktivirajući pomaknuto čitanje prostora, mimo uljepšavajuće pragmatičnosti koja bi svoje točke slabosti htjela prikriti u pomno kontroliranom okruženju. Naposljetku i ono je više ili manje uspješan pričin, čije krivine – vremenu oskudice u inat, umjetnosti nude pregršt protuslovlja dok normalnost društveno-političkog sustava pada pod sumnju.




Ksenija Orelj





srijeda, 1. travnja 2015.

Kadrovi iz ateljea vol. 1



Trebalo je proći godinu dana da malo pomalo  prostor pretvorim u kakav takav atelje, ali još bitnije da ga prihvatim i da se udomaćim u njemu. Put od bjeline frisko pregletanih zidova radnog prostora, do mjesta koje mogu nazvati surogatom za dom bio je popločen uglavnom donošenjem novih predmeta, alata, potrebnih rekvizita, kao i pomnim preslagivanjem i reorganizacijom prostora kako bi što više stvari ugurao u što manje prostora, da ne prijeđem  minimum onoga što mi je u ateljeu potrebno, a opet da ničega ne fali baš svaki put kad mi to ustreba. U nekim segmentima rada, stvari mi uvelike olakšava dvorište i dobri susjedi koji se ne bune na buku brusilice ili ubodne pile; jednako je korisno i kada mi navrati više od jednoga gosta ili kada želim udahnuti malo svježeg zraka (ili duhanskog dima) kao zamjenu za vonj ulja i terpentina. No kada brusilice utihnu, a crna zavjesa na vratima se spusti, ostajem ja ispred platna u relativno urednom prostoru gdje se, unatoč nedostatku kvadratnih metara, ne osjećam neugodno i klaustrofobično. U tom relativnom redu fascinira me koliko se stvari nalazi oko mene a da pritom gotovo nijedna nije višak, štoviše još bi mi mnoge dobro došle.
Nasumičnim redom: slike, katalozi, komadi stiropora i stirodura, boje (uljane, akrilne, nitro, pastele, dipicolori...), jupol, fasadex, skalpeli, sitni alati, električni alati, kantice, najloni, škare, papiri za printanje, ostaci većih papira, blokovi, knjige, monografije, gajba od paga, random stara ladica koja služi kao postolje, letvice, prazna platna, kistovi, ugljen, sprej za kosu, vreća spužve, led traka, štafelaj, okviri, krep traka, selotejp, drvofix, kemijske, olovke, nož, platno za slikanje, beštek, tanjur, plastične čašice, padele, skice, crteži, komadi raznih platana, krpe, pregača, kanta za smeće, plastične vrećice, fotografije,  stol, kavaleti, zvučnici, kasetofon, lampa, ravnalo, metar, libela, čavli, vide, okviri, role kartona, palete, stare neonke, lanac, metla, škovacera, metlica, hrana za pticu, lakovi za nokte, episkop, utičnice, sredstva z ačišćenje, žica, tepison, foteja...niz se nastavlja u kaotičnom tonu i povećava iz dana u dan, kao i moja tolerancija prema kreativnom neredu koji bi se još mogao nazvati i neurednim redom.








utorak, 10. veljače 2015.

Unutar slike

Slike nastale tokom 2013. i 2014. godine središnji su dio cijele serije portreta iz tog razdoblja kojemu polako zamičem iza ugla. Radi se o slikama velikog formata (cca 2m duža strana) meni bliskih osoba koje su bile voljne poslužiti mi kao modeli za unaprijed (djelomično) zamišljene situcije. U rjeđim slučajevima postupak je bio obrnut. Uglavnom sve kreće od mutne predodžbe, zamišljene svjetlosti koja stvara određeni ugođaj i osjećaj. Tijekom rada na kompoziciji kroz skice se kristalizira raspored na slici koji se nerijetko i modificira pri procesu slikanja, s obzirom na različiti doživljaj kroz skicu zamišeljenog i onog stvarnog rezultata, na što najčešće utječe format platna. Nakon razrade skica slijedi režiranje scene, uz pomoć fotoaparata i digitalne obrade da bih dobio grubi prikaz atmosfere koja objedinjuje cijeli prizor. Foto predložak služi kao referenca i ne pridajem mu maksimum pažnje, dopuštajući si unošenje vlastita rukopisa i željene palete boja tijekom procesa slikanja. Samo slikanje jest 90 posto posla, a za jednu sliku u prosjeku uzima oko mjesec dana svakodnevnog rada. U realnosti se to i rastegne, pošto je nekad bolje stati i razmisliti te tako doći do rješenja nekog usput nastalog problema.. A zašto ovakve slike i što one znače najbliže je objasnio moj prijatelj i kolega u predgovoru mojoj izložbi u Pooli, 2014.:

Tko je jednom zavirio u dom običnog mediteranskog Hrvata mogao je doživjeti taj ambijent s Radovanovih slika. Za one tromije percepcije, kojima je svakidašnje "obično" (a "obično" nezanimljivo), dobro bi došlo biti Japanac ili Kanađanin na trenutak, samo da mogu iskusiti egzotičnost te svojevrsne harmonije poriluka i utičnice, kako bi Radovan možda rekao. U tom smislu, možemo se složiti da nam umjetnik, htio-ne htio, poručuje da vrijedi osjećati se dobro u juhi slučajnih okolnosti koje čine svijet u kojemu smo se našli. Teškom bi se mukom u ovim radovima pronašla kakva kritika ičega, eventualno na drugu-treću loptu, što je pak suviše usiljena analiza, pa stoji u dis-balansu s naravi slikarove intencije, odnosno slike (Radovan svaki put postigne što je htio, tim lakše što je vjerovatno otvoren da uskladi želje s onime što je ispalo). Ponekad je  pak duboko nezadovoljan ukupnim rezultatom, pa napušta sliku pred samim krajem, iz samo njemu poznatih razloga (riječ je o sličnim slikama jednakih tehničkih i slikarskih kvaliteta).Cijeneći sokove zdravog razuma, ne treba mu da je slika cool - važno je da je slika istinita, a istina što ne-spektakularnija to slađa. Zašto on uopće slika? Radijatori, razglednice, lažni Bidermajer s početka 1960-ih, banane, kutije od banana i Radovanovi anonimni prijatelji; uporni, polu-ilustrativni realizam s eventualnim primjesama nadrealizma u tragovima (tu i tamo poneki objekt prkosi silama gravitacije), čisto da se prstohvat prostodušne zvrckavosti doda ukupnom spokoju prizora gdje uglavnom nekoliko objekata i jedna do dvije osobe poziraju pred en face zidom, što odaje njegov mladi duh. Njegove slike nikada ne žele biti nešto što već nisu - često su toliko nepretenciozne da bi ih čovjek tanjih živaca mogao pronaći gotovo nepodnošljivima. Nakon (njemu) olako (tj. znalački) postavljenog koncepta sadržaja i kompozicije, on ulazi u koštac s (nama drugima) ezoteričnim slikarskim problemima tradicionalističke slikarske doktrine, pa škica tu i tamo u Taschenovo izdanje Botticellija i Velazqueza, što ih je kupio bio dok je studirao za 30 kuna s novinama na kiosku. Ukupan dojam njegovog prijedloga pogleda na Svijet/Život bio bi taj da je i Staro i Novo uvijek Novo, ali ne dovoljno eksplicitno da bi u tome pronašli "poruku" rada - rad, kao ni Svijet/Život, nema samo jednu poruku, smisao, cilj; ima ih pregršt, i stoje rame uz rame, sasvim ne-piramidalno.



Bruno Velčić, mag.art       

 
Čekanje dolaska na red, 2013.

Nekoliko koraka od svjetla, 2013./14.

Misteriozni objekt 1, 2014.

Trijumf poriluka, 2013.

Sudar plastičnih kamiona, 2014.

The sign of three, 2014.

 



subota, 7. veljače 2015.

Nekoliko brzinskih radova manjih i srednjih formata (50x50-110x110 cm) nastalih uglavnom za razne natječaje u vremenskom okviru od 1-3 radna dana.  Kada je potrebno promptno reagirati kao model mi najčešće posluže najbliže osobe, moja djevojka ili ja sam.Ulja na platnu, 2013.-2014.
Zamisao i poriluk, 2013., 120x90cm

Plastični kamion ne gleda u najlonsku vrećicu, 2014., 85x85 cm

Autoportret (Terminator), 2013., 50x50cm

Ispred, 2013., 110x110cm

petak, 6. veljače 2015.

Slike prije dvorišta

Slike prije dvorišta

Dvorište je mjesto između privatnog prostora i javne površine, prijelaz iz intimnog svijeta u onaj zajednički, u kojemu moramo funkcionirati u skladu ili neskladu sa živom okolinom. U centru Rijeke, na mjestu propale industrije i još propalijih industrijskih zgrada, u sjeni nekoliko stambenih i malo manje propalih trokatnica nalazi se dvorište mog ateljea, boksačkog kluba i kafića. Sjenovito mjesto ugodno popunjeno kašetama od pive, komadima letava, iverice i furniraraštrkanim stolicama nerijetko posjeti neki stranac, krateći put do parkinga ili u uzaludnoj potrazi za fotokopirnicom, pa svejedno se ovdje osjećam kao na svome. 
Korak dalje, iza zastarijelih željeznih vrata svijet je koji je potpuno moj, dvadesetak kvadrata okruženih zidovima i još barem četiri puta toliko u oslikanim površinama platna. Kad sam u ateljeu to nema značajnije veze s trenutnim vanjskim svijetom, slikam za sebe, tj. iz svoje potrebe( koliko god mi je to nekada zvučalo kao floskula); kada slikam nije važno što se vani događa, i što trenutno ta slika u vanjskome svijetu može učiniti, pa opet, slika će, kad dođe vrijeme ipak postati dio onoga svijeta i naći svoje mjesto, oduvijek je povezana s onom drugom stranom; što bi još slika mogla biti/postati u odnosu s drugim slikama, mjestima, ljudima mogao bih definirati kao jedan dio tog impulsa koji mi neprestano misli vraća na slikanje i koji mi, na kraju krajeva, ne dopušta da da ikakav drugi posao radim s većim zadovoljstvom i angažmanom od slikanja vlastitih slika (ili nekog drugog oblika  kreacije).
Atelje "Dvorište" aktivno postoji poslijednjih godinu dana, no za početak predstavit ću neke slike nastale ranije, u preinačenoj spavaćoj sobi- koja je ipak imala jednu i jedinu prednost pred ateljeom , a to je visina stropa od 3,15m- iz vremena kada sam tek počeo shvaćati da je slikarstvo to čime bih se volio baviti u životu, daleke 2012. godine.

Ulje/platno, formati od 120-150 cm (po dužoj stranici), 2012.-2013.

Amigo

Druckerei



Mistična zamišljenost

Situacija koja se razvija