nedjelja, 3. svibnja 2015.

Što se događa na površini?

Otvorenje izložbe je prošlo bez poteškoća. Posjećenost- iznenađujuće zadovoljavajuća, sve u svemu niišta manje nego bih poželio. Hvala svima koji su došli na otvorenje, na postavljanje, i koji će još doći do 13. 05.- dana do kojeg će biti otvorena. Hvala i svima koji posjećuju ovu stranicu. Na poslijetku, hvalai svima koji su sudjelovali u organizaciji i omogućili da se sve što kvalitetnije izvede.. Tom prigodom evo nekoliko fotki postava i predgovor izložbi.



Što se događa na površini?

Radovi Radovana Kunića djeluju realistično, a da se istovremeno poigravaju s dojmom realizma. Padanje na testu zbilje ionako je dio suvremene vjetrometine, globalno umrežene i povezane, i nemalo otuđujuće. Zamor je zajamčen, a povremeni predah i odmak od dnevne strke mogao bi se dohvatiti u umjetnosti i njenom najčešćem mjestu ukazanja – izložbenom prostoru.
Nailazimo na živuće modele, mahom Kunićeve znance i prijatelje, uprizorene u punoj veličini, ali u plitkom i naherenom prostoru djelomice otkivenih interijera. Portretirani izgledaju niti sasvim opušteno, niti očito usiljeno. Kao da su podjednako i stvarni i utvarni. Ukupan dojam začudnosti potencira levitirajuća poza pojedinih likova, koji su prikazani naoko oslobođeni gravitacijske neminovnosti, u opreci međutim s logikom okruženja, npr. glomaznog pozadinskog zida ili nakošene podnice koja curi van granica slike, prema prostoru naših promatračkih tijela. Preuzimajući ulogu slikara – redatelja u igrokazu rubno mogućih situacija, Kunić nam ne pripušta komfornu poziciju voajera izniklih unutar digitalne ere čije krajnje konzekvence naslućujemo u distopijskoj viziji Jeana Baudrillarda, Slika čovjeka koji sjedi i promatra, u danu štrajka, ekran svog praznog televizora, vrijedit će jednoga dana kao jedna od najljepših slika antropologije 20. stoljeća.

Izmicanje hijerarhijskim kodovima i pravilima okulocentrične perspektive koja računa s nepomičnim promatračem i pouzdanosti vidljivog, u dosluhu je s izborom naslikanih predmeta koji bi u zbiljskom rangiranju stvari teško bili združeni. Blještavi je spektakl pogašen. Izložen je poneki dekorativni predmet, kakva pohabana utenzilija ili zastarjeli objekt, a učestalo utikači, prekidači, pripadajući kablovi i rasvjetna tijela – uvriježeno zametnuti i prikriveni detalji svakodnevice, bez kojih bi pak dnevno funkcioniranje bilo jedvice zamislivo. Združivanje nalikuje principima jogunastim, kako su to voljeli nadrealisti, preciznim i pothlađene manire, kako su to htjeli novi objektivci. Na skliskom pragu stvarnog i zamišljenog, uobičajenog i ekscentričnog, njihovih kako zavodljivih, tako i nelagodnih sastavnica, nestrpljivost današnjeg pogleda stavljena je na kušnju. Podsmijeh pritom ide u smjeru vrijednosnih hijerarhija koje pothranjuju elitizam potrebe za odvajanjem jedne stvari od druge, održavajući ekskluzivnost reprezentativnih mjesta nad onim zabačenim ili preskočenim.

Što se događa na površini?, kao prvi zaokruženi ciklus mladog autora, pretresa pojmove gledanja i viđenja, skrivanja i pokazivanja, odnosa Prvih i Drugih, uz sugestiju da slika ...ne postoji u smislu ravne površine prekrivene bojom, već se pojavljuje u kontekstu značenja riječi imagoImago, nadalje, upućuje na imaginarno, a vidljivi prizor briše granicu shodno kojoj ono stvarno postoji u binarnoj opoziciji spram imaginarnog. (Leonida Kovač). Začudnim pojedinostima, rebusoidnim prizorima, često razrađenim po principu slike u slici, umjetnik klizi kroz precizne žanrovske definicije, između portreta, ambijenta i mrtve prirode. Jezikom umjetnosti protusloveći opresivnom karakteru granica. Na suptilan i neizravan način, bez deklarativne, a kamoli moralizirajuće poante, otvara pitanja o gostoljubivosti, dinamici uključivanja i isključivanja te neizvjesnosti suvremenih prostora.

Zajednički nazivnik slika nerijetko pronalazimo u mjestu radnje koje donekle nosi crte umjetnikova ateljea, a kao sklepani ambijent jedne dvorišne prizemnice svakako ne uživa status poželjnoga prostora. Prije je riječ o liminalnoj zoni između ovdje i tamo, koja je možda tranzitna, možda spremišna, negdje na pola puta između čekaonice i kakva podruma. Može podsjetiti na (post)tranzicijske prostore čije zakutke ne bi rado izabrali za odredišne destinacije, a niti u njima voljko pozirali. Njihova je nepovlaštenost i nezavidna otegnutost zbivanja naglašena temporalnim modusom čekanja koje u jeku prevladavajućeg svjetonazora brzine i sveopće učinkovitosti postaje nešto poput neželjene poputnine suvremenih formi života. Kako ističe Harold Schweizer, Ljude koji čekaju, obično svrstavamo na gubitničku stranu. (...) Neobični smo kada se zadržavamo ili odugovlačimo. Nismo neobični (odnosno smatrani smo normalnima) kada žurimo. Uspjeh i moć vezuju se uz one koji su neprestano okupirani i u gužvi. Moderna su društva razvila prilično lukrativnu industriju kako bi posvuda ljudima ponudila mogućnosti nijekanja čekanja, posredstvom raznolikih distrakcija kojima čekanje može biti zaboravljeno... Nasuprot probitačnoj, zato ništa manje upitnoj ikonografiji obilja i luksuza, ovdje se susrećemo s običnim pa i beznačajnim pojavama koje olako skliznu iz vidnog polja, istisnute u pozadinu osjetilnog svijeta. Pritom je strpljivost podvučena kao protuteža žurbi, kao potreban oslonac da bi se pokrenulo promišljanje o vlastitom identitetu, proizlazećim maskama i licima te o njihovom funkcioniranju koje je povodljive, a istodobno prevrtljive građe.
Humornim zahvatima parirajući ravnodušnom ili smrknutom pogledu suvremenika, umjetnik svakodnevni materijal izbacuje iz uobičajeno monotone vizure, aktivirajući pomaknuto čitanje prostora, mimo uljepšavajuće pragmatičnosti koja bi svoje točke slabosti htjela prikriti u pomno kontroliranom okruženju. Naposljetku i ono je više ili manje uspješan pričin, čije krivine – vremenu oskudice u inat, umjetnosti nude pregršt protuslovlja dok normalnost društveno-političkog sustava pada pod sumnju.




Ksenija Orelj